Također su na pločicama ispisana imena dvjestotinjak muškaraca odvedenih iz bolnice u koncentracijski logor na Ovčari. Neopisiva je spoznaja da prolaziš hodnikom u kojem su tada ležale stotine bolesnika, često bez vode i struje, s teškim ranama, ali i s nadama položenim u spas. Zatim smo razgledali protuatomsko sklonište u kojem su na krevetima ležale gipsani likovi zamotani u zavoje. Bila sam užasnuta u kakvom su prostoru i kakvim uvjetima ti bolesnici i ranjenici boravili. Zatim smo se uputili u Spomen dom hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti- „ groblju tenkova JNA” gdje smo najprije ispred biste Blaga Zadre, heroja obrane Vukovara, zapalili svijeću. Spomen dom napravljen je u obliku čvrsto stisnute šake koja simbolizira snagu kojom se Vukovar branio od agresora. Unutra su na ekranima bile prikazane snimke i rečenice srpskih vođa i civila. Razgledali smo i kupolu tenka te oružje. Uslijedio je odlazak u vojarnu 204. vukovarske brigade. Uz stručno vodstvo čuli smo različite zanimljive priče o oklopnomehaniziranim snagama naše vojske. U Memorijalnom centru Domovinskog rata vodič nam je ispričao sve o bitci za Vukovar, od njenih samih početaka i sukoba između Hrvata i pobunjenih Srba koji su prethodili izbijanju bitke za Vukovar koja je, kako je vodič rekao, zapravo bila bitka za Hrvatsku. Bilo je veoma zanimljivo vidjeti mnogobrojne slike hrvatskih civila i vojnika te primjerke naoružanja vukovarskih branitelja i vojnika JNA. Vidjeli smo i „ oružje” izrađeno od limenki piva i Coca-Cole koje su civili samostalno izrađivali zbog nedostatka pravog oružja. Prošli smo i podrum u kojem je prikazan izgled tadašnjih logora. Mračni, hladni... zaista su u nama budili osjećaj jeze.

Potom smo samostalno razgledali tenkove, vojni avion, autobuse i brojna vojna vozila. Pomalo umorni i gladni uputili smo se na brod na Dunavu gdje nam je poslužen ručak. Zatim smo s voditeljicom položili vijenac i lampaš ispred Križa na ušću Vuke u Dunav. Prošetali smo gradom i uočili neke još neobnovljene kuće koje stoje kao podsjetnik strahotama koje su se ovdje događale. Sljedeće odredište bilo je Memorijalno groblje na kojem smo ponovno položili vijenac i lampaše ispred Spomen-obilježja s vječnim plamenom u obliku zračnog križa. Minutom šutnje odali smo počast braniteljima. Bilo je tako mirno, tiho, spokojno. Sljedećih nekoliko minuta gledala sam u prizor stotinu bijelih križeva. Svaki križ simbol je jedne ekshumirane žrtve. Tada sam zaista shvatila koliko je velika žrtva ovoga grada. Beznađe, prekinuta mladost, rastanci od obitelji bez posljednjih oproštaja. Netko je tim ljudima jednostavno sve oduzeo. Nakon potresnih prizora uslijedio je posjet Ovčari. Na putu tamo iz autobusa smo vidjeli skladišta- hangare koje su JNA i srpske snage pretvorile u koncentracijski logor gdje je poslano svo nesrpsko stanovništvo, a 20. studenog 1991. tamo su dovezeni i ranjenici te osoblje iz vukovarske bolnice. Voditeljica nam je ispričala sve o pokolju na Ovčari - najvećem pokolju Domovniskog rata.

Nisam mogla vjerovati da netko može počiniti tako bezosjećajan, krvav zločin nad nedužnim ljudima. Pomolili smo se i položili vijenac i lampaše ispred spomenika koji predstavlja golubicu s ranjenim krilom. A zna se da ozlijeđena golubica pada na tlo, baš kao što je stradao i pao grad Vukovar. Ovo putovanje bilo je zaista poučno. Otvorilo mi je oči. Potaklo me na razmišljanje. Rat samo nanosi štetu. Uništava gradove, ulice, domove. Sve ono što je desetljećima bilo građeno u tako kratkome roku jednostavno je nestalo. Ali mnogo važnije, rat nanosi štetu čovječanstvu. Ostavlja duboke rane koje ne zarastaju. Ako možda i zarastu, ostavljaju ožiljke koje nas podsjećaju na velike žrtve i užase koje je pretrpio ovaj narod.

Marcela Babić 8. a