preskoči na sadržaj

Login
Korisnik:
Lozinka:
Knjižnica/Školski list

Projekti

Razredne web stranice

Škola na radiju

Vijesti

Sat povijesti iz Vukovara - Novinari u Domovinskom ratu

Sat povijesti iz Vukovara – Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine održan je danas po deseti put. Domaćin projekta je Osnovna škola Dragutina Tadijanovića iz Vukovara kojoj se ove godine u jedinstvenom satu povijesti (videokonferencijskom vezom) pridružilo još sedamnaest škola iz Dubrovnika, Zadra, Malog Lošinja, Šibenika, Gospića, Pokupskog, Pule, Vukovara, Sirača, Nove Bukovice, Sv. Ilije, Ivanca, Osijeka, Varaždina i Bregane.

Ovogodišnja tema bila je "Novinari u Domovinskom ratu – riječ i slika jači od tenkova". Njome se željelo istaknuti važnost uloge ratnih izvjestitelja u prenošenju istine o vrijednostima koje su branjene u Domovinskom ratu.

Učenice povijesne grupe Tara Grdanjski, Nika Knežević i Tara Ratešić (sve 8. A) razgovarale su s novinarom Mislavom Maroevićem koji se prisjetio svojih  iskustava, događanja  iz 1991. i situacije kakva je bila u Samoboru i okolici tih ratnih godina. Iako Samobor nije bio direktno ugrožen ratnim operacijama i samoborski novinari, možda, nisu bili na prvim linijama ratišta, ali i te kako su odradili važan posao govoreći  i pišući o zbivanjima u Domovinskom ratu.

Zbog ograničenog vremena za javljanje u Sat povijesti iz Vukovara morali smo napraviti skraćenu audio i video verziju razgovora, a za to su pobrinuli učenici 7. b razreda Mateo Dekanić i Alexsander Relić.

http://www.facebook.com/100011094753345/videos/976515882728228/?id=100011094753345

učiteljica Sanja Rapljenović

U nastavku pročitajte cijeli razgovor s Mislavom Maroevićem …


"Novinari u Domovinskom ratu - riječ i slika jači od tenkova"

 

Mi smo Tara, Nika i Tara, učenice  smo 8. razreda, sudjelovat ćemo u Satu povijesti iz Vukovara u koji se videokonferencijskom vezom uključuju škole iz cijele Hrvatske. Ovogodišnja je tema: "Novinari u Domovinskom ratu - riječ i slika jači od tenkova." Zahvaljujemo što ste pristali na razgovor jer želimo pokazati da su i samoborski novinari dali svoj doprinos da se čuje istina o Domovinskom ratu.  Molimo Vas da nam se predstavite. Kako ste se počeli baviti novinarstvom i što ste radili do rata, kojim ste se temama bavili?                                                                                           

- Ja sam Mislav Maroević, novinar po profesiji, a novinarstvom sam se počeo baviti davne 1977. godine kada sam imao 15 godina i to zahvaljujući jednom mom učitelju u školi. Bio je to danas poznati spiker Drago Celižić.  Kako je radio i na radiju, a i u školi je radio dopunski (honorarno), zainteresirao me da dođem pogledati kako izgleda rad na radiju, pa sam otišao i, evo, od tada do danas tamo sam ostao jer sam se u radio zaljubio. To su, dakle, ti početci bili 1977. godine, a prvu samostalnu autorsku emisiju radio sam s 18 godina i to je bila emisija  "1 2 4 2 sviramo vam badava". To je bila emisija slična "Sretnom satu" ili "Happy hour" danas na našem radiju, gdje su se ljudi javljali sa svojim glazbenim željama pa smo mi to malo po malo vrtjeli i prenosili novitete s tadašnjeg radio Luksemburga koji je bio vrlo zanimljiv po glazbenim novitetima koji se nisu mogli kod nas kupiti pa smo jedan dio emisije posvetili promociji tih novih glazbenih izdanja.

Kasnije sam se bavio novinarstvom na način da smo pratili sva zbivanja u lokalnoj sredini. Znači nismo bili specijalizirani za bavljenje samo sportskim novinarstvom, političkim novinarstvom, društvenim, kulturnim i tako dalje, nego u malim redakcijama, u malim sredinama, na malim radijima novinari su zapravo pokrivali sva područja. Tako je to bilo prije Domovinskog rata.                                                                                                                                                                   

Kakva je bila situacija u Samoboru početkom rata?      

- Situacija u Samoboru početkom rata bila je blago dramatična, evo tako ćemo reći s obzirom na to da su u našem bliskom susjedstvu, dok je još postojala bivša država, u Brežicama, zapravo tek krenule prve ratne operacije u onom kratkom slovenskom ratu koji je trajao nekoliko dana, kad je JNA tada željela zaštititi tamošnje stanovništvo, a krenula je zapravo u osvajanje Slovenije. Slovenci su već tada, zajedno s našim političkim vodstvom, iskazivali želju za osamostaljenjem. Prvo iskustvo s ratnim operacijama imali smo uživo, tu u blizini vaše škole kod Mokrica, gdje smo zapravo prvi puta vidjeli tenkove JNA koji su išli po tadašnjoj autocesti i parkirali se u okolnim vinogradima i to nam je bilo prvo iskustvo kada smo se malo preplašili. Nismo znali što žele i situacija nam nije u potpunosti bila jasna, tko je neprijatelj, tko je prijatelj i tko koga štiti, a tko koga napada. S prvim borbenim djelovanjima smo se susreli kad smo jedne noći patrolirali kao naša radijska ekipa baš po tom dijelu autoceste prema Brežicama, avioni su raketirali jednu tenkovsku kolonu i onda smo prvi puta vidjeli zapravo što to znači rat uživo. Vidjeli smo kako je avion raznio tenkovsku kupolu, pa su ti mladi vojnici iskakali u plamenu iz tih tenkova i onda smo se zapravo prvi puta suočili s tim strahotama i užasima. Kasnije smo svjedočili još nekim situacijama koje su bile dosta šokantne i dramatične za nas koji o ratu nismo znali ništa, ali smo to uživo gledali,  raketiranje mosta kod Brežica, pa zauzimanje željezničke postaje u Dobovi na tadašnjoj granici između Hrvatske i Slovenije.

Sve su to bila iskustva koja su na neki način djelovala vrlo stresno, a onda smo imali jedno vrlo posebno iskustvo kada smo kao prva hrvatska novinarska ekipa ušli u opkoljeno područje aerodroma u Cerklju.  Cerklje je bila jedna važna aerodromska luka za tadašnju Jugoslavensku narodnu armiju i mi smo dobili dozvolu da uđemo u tu kasarnu, na press konferenciju koju je sazvao tadašnji zapovjednik tog aerodroma kako bi on javnost informirao o tome što se zapravo događa u Sloveniji. Tako da smo mi kao Radio Samobor bili prva hrvatska novinarska ekipa koja je tamo ušla zajedno s ekipom CNN-a i s ekipom Francuskoga radija. To je recimo jedan vrlo zanimljiv podatak. Tamo smo snimili tu press konferenciju, pa nas je taj zapovjednik sumnjičavo gledao u smislu da sigurno nećemo objaviti to što je on rekao jer je on iznosio svoju istinu, oni su u Sloveniji da brane narod, a ne da anektiraju državu, ne da nameću svoju volju, nego samo da štite vanjske granice. Mi smo mu rekli da ćemo vrlo rado sve što on bude rekao prenijeti na radiju i stvarno smo to i napravili. Kad smo se vratili doma, to smo izmontirali, drugi dan smo tu emisiju pustili, javili smo mu kad je termin emitiranja i čovjek nas je nazvao nakon emisije i rekao: "Svaka čast, nisam vjerovao da ćete vjerodostojno pustiti ono što ste ovdje čuli."  To su, dakle, bila ta naša prva iskustva s ratnim operacijama na ovom bliskom prostoru.

Što se Samobora tiče, naravno  da se sve to skupa reflektiralo na osjećaj u gradu i u okolici jer svi tu živimo u blizini tako da su ljudi nakon tih događanja u lipnju bili dosta preplašeni. Nisu zapravo znali što ih očekuje, a u rujnu 1991. i kod nas se počinju osjećati te tenzije, ta napetost i taj strah i kreće onda akcija oslobađanja samoborske vojarne u kojoj smo mi isto imali aktivnu ulogu kao novinari. Mi smo zapravo bili zaslužni da na jednom improviziranom razglasu koji je bio postavljen tamo u Langovoj ulici na onom brežuljku, a usmjeren prema nekadašnjoj vojarni, da s mikrofona, dakle preko razglasa pozivamo vojnike da se predaju, da preskoče žicu, da ćemo ih zbrinuti, da će ih vratiti kućama, da se ne bore za neku imaginarnu državu protiv nekoga tko im nije neprijatelj. Onda su bile one opasnosti kad su nad Samoborom bacili dvije bombe krmače, pa na sajmištu i u okolici što je dodatno izazvalo strah kod ljudi, ali, kažem, u svim tim situacijama mi  smo bili na terenu, imali smo jedno mobilno vozilo, jedan mali Renault 4 koji je bio u prilično raspadnom stanju, imali smo improviziranu opremu.

Nije bilo mobitela u to doba, pa nas mnogi i danas pitaju kad na tu temu razgovaramo imamo li kakve fotografije iz tog vremena. Nažalost nemamo, a i ono što smo imali nije za objaviti. Tad se nije smjelo previše snimati, pogotovo ne na ratištu, a da smo imali mobitele, sigurno bi i ta foto arhiva bila bogatija, odnosno bar bi nešto od toga ostalo, a ovako smo se snalazili na razno razne načine. Ukratko vam mogu reći da je atmosfera u Samoboru uoči samog rata, dakle rujan i listopad 1991., bila dosta napeta, da su ljudi bili prilično zabrinuti jer su naravno pratili i ostale medije i vidjeli što se događa u ostatku Hrvatske koji je bio znatno ugroženiji od ovog dijela u kojem mi živimo.  

Je li bilo teže raditi jer ste morali paziti što ćete i na koji način objaviti?  

- Da, to je bilo vrlo teško. Zapravo, tu smo morali imati kvalitetnu selekciju i neku vrstu autocenzure poštujući i vojni kodeks i ciljeve naših vojnika, odnosno zapovjedništva. Kad dođete u situaciju da ste negdje na ratištu i kad izvještavate s ratišta, onda ima podataka koje ne smijete ni na koji način otkriti javno, kao na primjer točnu lokaciju gdje se nalazite, brojčani odnos snaga, naoružanje, nekakvu psihološku spremnost vojnika za borbu. Mogli smo, ne daj Bože, otkrivati podatke o poginulima ili ranjenima. Tu smo morali biti izuzetno osjetljivi.

Za razliku od televizije koja pokaže sliku i onda slika govori tisuću riječi kako kaže stara mudrost, radio je medij gdje vi morate govoriti da biste ljudima dočarali situaciju kako bi oni sebi u glavi stvorili sliku. Količina tih informacija i način na koji ih prezentirate zapravo utječe onda i na percepciju slušateljstva što se negdje na određenom području zbiva. Bilo je to teško, ali smo se trudili i naša samoborska ekipa u kojoj je bilo pet, šest ljudi koji su se izmjenjivali po raznim pozicijama i pratili sva ta ratna događanja, sve je zadatke manje-više, mogu reći, korektno odradila. Nismo imali velikih prigovora od zapovjednika u ovom vojnom smislu da smo nešto otkrili što nismo smjeli, ali je kod nas iziskivalo dosta napora to da neke stvari morate i prešutjeti, a zapravo sve u interesu onog konačnog cilja, da se to sve što prije završi i da imamo ovo što danas imamo, slobodnu i samostalnu državu.

Kakva je bila uloga radija i općenito medija u informiranju, ali i podizanju morala, domoljublja u to vrijeme?   

- Bila je velika zato što su ljudi u situacijama kad je neka opasnost više orijentirani na radio kao medij jer ga svugdje mogu slušati. Radio je najdostupniji medij. Od jeseni 1991. pa sve do konca 1992. dok još naša brigada nije bila demobilizirana, pa vraćena u Samobor, a onda u "Oluji" opet mobilizirana, mi smo se trudili naš radijski program u cijelosti posvetiti upravo događanjima u brigadi, kako žive ti naši dečki na fronti, treba li im nešto. Snimali smo posebne domoljubne pjesme, mi novinari pisali smo posebne tekstove na već poznate melodije, kako bi ljudima bilo što prihvatljivije. Nismo imali orkestar ni veliki studio, nego smo na neki način improvizirali.  Recimo na pjesmu  Tota Cutugna Insieme snimili smo tekst o samoj brigadi i borbi za slobodu.

Radio je ohrabrivao ljude, radio se trudio ljude smiriti na neki način, ublažiti potencijalnu paniku jer se ljudi u vremenima koja su opasna boje. Pa i nas koji smo sudjelovali u tome tako što smo izvještavali o tome netko uvijek pita: "Je l vas bilo strah?" U to vrijeme dok smo radili, nije nas bilo strah, mislim bilo nas je strah, ali ga nismo toliko intenzivno osjećali. Završili smo određeni zadatak pa se vratili doma. Tek kad bi se slegle sve te emocije, sve te priče, svi ti doživljaji, onda bismo osjetili neku vrstu straha jer bismo počeli razmišljati o tome što da smo u tom trenutku ostali mrtvi.  Međutim, sav taj silni optimizam naših momaka koji su bili u brigadi, koji su otvorenog srca s puno heroizma, domoljublja išli u te borbe, to nas je i punilo i hranilo energijom. Mi smo se nastojali odužiti njima na taj način da smo prenosili njihove poruke, da smo ih pozdravljali tamo gdje su bili na ratištima, da smo komunicirali s njihovim obiteljima, da smo prenosili te pozitivne priče i uglavnom izbjegavali crne teme koliko smo mogli u to vrijeme.

Je li iskustvo novinara u ratnim uvjetima utjecalo na Vas? Kako?  

- Utjecalo je prilično.  Mi smo svi nakon rata postali drugačiji ljudi. Tijekom te tri, četiri godine ratnih operacija u Hrvatskoj mi smo zapravo preko noći morali odrasti. Do tad smo živjeli i rasli u relativno bezbrižnom okruženju i bili naučeni na nekakve uobičajene stvari i to se sve preko noći promijenilo. Ali mi smo bili svjesni da se mora promijeniti, da se moramo braniti ako nas netko napadne. Nismo mi to željeli, niti smo, ne daj Bože, sanjali da ćemo jednog dana ići bilo gdje u rat. Ali, evo, dogodilo se.

Sva ta iskustva koja smo tamo proživjeli  mi kao izvjestitelji, a sigurno i ljudi koji su bili u uniformama i koji su se borili na prvim linijama, to nas je strahovito promijenilo i formiralo. Mi smo preko noći morali odrasti i nakon toga smo bitno drugačije gledali na život i na njegove vrijednosti i na očuvanje jedne zajednice. Naučili smo da je zapravo sve u životu borba i ovo je bio najgori mogući način da to naučite. To je bila doslovce borba za preživljavanje, a i danas je za život svaki dan borba za preživljavanje, samo ne u tako dramatičnim okolnostima kao što su bile tada. Rat je uvijek zlo i to je jedna poruka koja bi trebala biti univerzalna. Mi ovaj rat nismo željeli kao narod, nego nam je bio nametnut. Borili smo se za svoju slobodu i bez obzira što danas mnogi žele iskriviti određene povijesne činjenice, to je ona temeljna stvar koju nikad ne smijemo zaboraviti: mi nismo uzimali tuđe, nismo željeli tuđe, nismo nikome ušli u dvorište otuđiti nešto što je njegovo, nego smo samo branili svoje, i glave, i živote, i obitelji, i imovinu.

Koliko je bio važan posao novinara u to doba?  

- Posao novinara bio je izuzetno važan, zato što je propagandna mašinerija u bivšoj državi raspolagala znatno većim resursima pa su oni širili lažnu sliku o tome da je zapravo Jugoslavenska narodna armija nekakav faktor mira i stabilnosti, da oni zapravo samo štite da ne bude sukoba između naroda koji su živjeli u toj bivšoj državi i tako dalje. Oni su svaki svoj čin agresije opravdavali time da oni zapravo nekog štite, a zapravo prikrivali su pravu istinu o svemu onom što se događalo,  iskrivljavali su činjenice. Mi s druge strane, koji smo bili malobrojniji, morali smo probiti tu barijeru, informativnu blokadu, morali smo prezentirati pravu istinu o zbivanjima kakva doista jesu, jasno prezentirati svijetu što mi zapravo želimo, koji je smisao i svrha ove naše borbe.

Teško je bilo u tim danima protiv i medijski nadmoćnijeg neprijatelja, ali trudili smo se koliko smo mogli. Naime, pouzdano znam, i to mogu staviti ruku u vatru, da nismo nikada prenosili bilo kakve lažne informacije. Danas se društvo susreće s tim takozvanim "fake news" koji su ozbiljan problem današnjeg informiranja i današnjih medija. U to doba smo bili vrlo odgovorni prema poslu, prenosili smo samo provjerene činjenice i zastupali tezu koju zastupamo i dan danas, koja je na kraju krajeva jedina bila ispravna, a to je da mi nikad nismo bili agresori, nego smo se branili od napada neprijatelja želeći svoju samostalnu državu na koju smo po tadašnjem ustavu bivše Jugoslavije imali pravo. Imali smo pravo na mirno razdruživanje.

Kako na to razdoblje gledate danas s odmakom od 28 godina? Biste li išta mijenjali?

- Bih, rado bih da nije bilo rata. Ne razmišljam o tome previše često, ali u danima kad su obljetnice, one tužne obljetnice u Hrvatskoj, kao što je pad Vukovara, našeg grada heroja, ili kad se sjetimo nekih stratišta od Škabrnje pa na dalje, čovjeka to ispuni jednom enormno neopisivom tugom, a zapravo na korijenima te tuge ili u temeljima te tuge onda raste i sjeme ponosa što si sudjelovao i barem malim dijelom doprinio tome. Tako da danas naša djeca i naši unuci to ne moraju više proživljavati. Imaju svoju državu i žive u slobodi bez ugroze da će im neko sutra banuti u dvorište, ili ubiti oca i majku, ukrasti sve što su za života stekli.

Dakle, nakon sveg tog vremena ostale su uspomene, sjećanja na one ljude koji su zaista bili pravi heroji, na sve te dečke kojih danas više, nažalost, nema, bez kojih ne bi bilo ovog što danas uživamo i njima zaista treba ne samo protokolarno određenim prilikama odavati počast nego ih se treba sjećati svakodnevno i zahvaljivati im što su bili toliko spremni na tu žrtvu da zauvijek živote ugradili u slobodu i samostalnost naše države.

Hvala Vam što ste se odazvali i što ste nam pomogli da možemo napraviti prilog za Sat povijesti iz Vukovara.        

- Hvala i vama što ste me pozvali. Kad god budete imali sličan zadatak za mene, rado ću se odazvati.

                                       

Tara Grdanjski, 8. a

Nika Knežević, 8. a

Tara Ratešić, 8. a  

Mentorica: Sanja Rapljenović, prof.



Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju
objavio: Igor Matijašić   datum: 16. 11. 2019.

Društvene mreže


Fotografija tjedna

Erasmus+ u Barceloni


Anketa (mala)
Kako podnosiš ljetne vrućine?





Tražilica

Brojač posjeta
Ispis statistike od 1. 1. 2015.

Ukupno: 657881
Ovaj mjesec: 5849
Ovaj tjedan: 69
Danas: 69

Kalendar
« Kolovoz 2022 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31 1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
Prikazani događaji


Škola na televiziji





preskoči na navigaciju