preskoči na sadržaj

Login
Korisnik:
Lozinka:
Knjižnica/Školski list

Projekti

Razredne web stranice

Škola na radiju

Vijesti

Osmaši u Vukovaru

28.11.2017 osmi razredi naše škole krenuli su na terensku nastavu u Vukovar u 4 sata ujutro zajedno sa njihovim razrednicima i učiteljima povijesti. Ušli smo u autobus, pozdravili se s našim roditeljima i krenuli. Vani je još uvijek bio mrak, iskoristila sam to vrijeme za razmišljanje. Stavila sam slušalice u uši, naslonila se, gledala kroz prozor i razmišljala: „Koliko ja toga zapravo znam o Vukovaru?“. Sjetila sam se svih onih pogledanih filmova o Domovinkom ratu, svih onih priča kojih mi djed uvijek priča za nedjeljnim ručkom. Dvoumila sam se kakvi će osjećaji prevladavati u meni kad zakoračim u onaj logor ili kad pogledam u kakvim su uvjetima bili ti ljudi.

Strah, ponos, možda tuga, žalost ili sigurnost?


Oko 8 sati došli smo u vojarnu i dobili svoje lunch pakete. Nakon toga imali smo 2 predavanja. Prvo predavanje bilo je na temu Domovinski rat, a drugo Bitka za Vukovar. Bilo je prilično zanimljivo, naučili smo jako puno stvari i činjenica te smo čuli i jedno osobno iskustvo. Oko 13 sati imali smo ručak u vojarni sa ostale 4 škole a nakon ručka otišli smo posjetiti Gradski muzej Vukovar - dvorac Eltz. U njemu smo mogli doživjeti prošlost Vukovara od prapovijesti do danas. Među najznačajnijim zbirkama ubrajaju se iskopine s arheološkog lokaliteta Vučedol te kulturno-povijesna zbirka koja je dokumentima, namještajem i umjetničkim predmetima pružala vjeran prikaz života vukovarskog građanskog sloja i obitelji Eltz.

Nakon napornog obilaženja i razgledavanja smjestili smo se u svoje sobe te krenuli na šetnju pored ušća Vuke u Dunav. Ispred križa - spomenika koji podignut je za sve one koji su svoj život dali za slobodnu i neovisnu Hrvatsku, smo zapalili svijeću. Predvečer smo se vratili u hostel, večerali, nakon toga išli u disko i naposlijetku smo svi umorni odmah zaspali.

Sljedećeg jutra probudili smo oko 7 sati spremni za nove avanture. Imali smo doručak, a zatim smo u sklopu bivše vojarne 204. brigade razgledali minsko polje, tenkove, minobacače, haubice. Nakon toga smo autobusom otišli do Spomen- doma hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti gdje sam položila svijeću te smo minutom šutnje odali počast svim poginulim braniteljima.

Ušli smo u Spomen-dom te smo mogli odmah na ulasku vidjeti tekst Siniše Glavaševića Grad, to ste vi koji je probudio neke jake osjećaje u meni, neko suosjećanje se počelo javljati. To suosjećanje se povećavalo slušajući vodiča i hodajući po metcima koji simobliziraju žrtve rata. Nakon toga posjetili smo vukovarsku bolnicu. Na početku smo pogledali kratki film koji je prikazivao zastrašujuće scene iz tih davnih devedestih, ranjeni vojnici i civili, umorni lječnici, svaki dan dolazi najmanje 20 ljudi, u bolnici više nema mjesta. Nakon filma odlazimo u podrum bolnice gdje smo mogli vidjeti rupu kroz koju je bačena tzv. krmača - bomba od 250 kilograma. Hodajući niz hodnik gledamo pločice na kojima su ispisani svi događaji koji su se događali tokom dana provedenih u bolnici. Vodič nas vodi kroz sobe i prepričava te strahote a ja gledajući sve one lutke razmišljam u kakvim su oni to uvjetima bili, imam neki čudan grč dok pomišlajm na sve ovo, neka jeza me prolazi, oblijeva me hladan znoj.

Kada je došao kraj, izašli smo iz bolnice i uputili se na Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata. Tamo smo se slikali, položili vijenac i svijeću, pomolili se i krenuli dalje. Ovčara točnije Spomen-dom Ovčara i masovna grobnica Ovčara. Mjesta od kojih se ledi krv u žilama. Prvo smo ušli u logor. Ne mogu opisati taj osjećaj, zapravo ništa posebno strašno nije unutra ali vi ipak osjećate neku jezu. Imena se vrte u spirali, slike žrtava se nasumično pale i gase, njihovi predmeti polegnuti na slami..Zatim masovna grobnica. Položili smo vijenac i svijeću, pomolili se. Što više mogu reći o Ovčari? Mirno mjesto, mjesto tuge i žalosti. I sad na kraju svega što smo prošli ne znam što bih rekla. Ostala sam bez riječi. Ostala sam u jednom velikom  čuđenju kako je ljudsko biće imalo srca takvo nešto napraviti, pucati u jadne žene koje su nečija žena, baka, majka, sestra. Pucati u nevine muškarce koji su nečiji otac, brat, sin, djed. Pucati u nevinu djecu, u starce, mučiti ih, ostavljati ih bez hrane i vode. Ljudi su ponekad zla stvorenja, pohlepni i sebični no upravo takvim ljudima smo mi pokazali da dobro pobjeđuje zlo i zato danas živimo u Republici Hrvatskoj, zato danas ne ovisimo o nikom, zato danas postojimo mi, djeca. Zbog koga? Zbog nesebičnih, hrabrih ljudi punih ljubavi prema domovini i ljudima koji u njoj žive. Budimo im zahvalni!

Rea Dekanić 8.c

http://photos.app.goo.gl/2r2L2SmnZikfPdqz1

http://photos.app.goo.gl/HTYizESlRLw5Q5Fy1

 



Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju
objavio: Igor Matijašić   datum: 6. 12. 2017.

Društvene mreže


Fotografija tjedna

Erasmus+ u Barceloni


Anketa (mala)
Kako podnosiš ljetne vrućine?





Tražilica

Brojač posjeta
Ispis statistike od 1. 1. 2015.

Ukupno: 658600
Ovaj mjesec: 6568
Ovaj tjedan: 788
Danas: 77

Kalendar
« Kolovoz 2022 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31 1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
Prikazani događaji


Škola na televiziji





preskoči na navigaciju